Kule Rožaja kao afirmacija kulturnog blaga ovog kraja

Ganića kula je istorijski i kulturni spomenik u Rožajama. To je srednjovjekovna kula koja predstavlja važan dio kulturnog nasljeđa ovog kraja. Kula je povezana sa tradicijom, arhitekturom i istorijom Rožaja i okoline.

Ganića kula je izgrađena tokom 18. vijeka i dio je tradicionalne građevinske baštine Rožaja. Iako danas djeluje pomalo zapušteno, ova kula je simbol jednog vremena i služi kao podsjetnik na prošlost i način života koji je postojao u tom periodu. Kule kao što je Ganića kula često su imale važnu odbrambenu funkciju, štiteći lokalne zajednice od potencijalnih napada.

Danas, Ganića kula predstavlja značajan kulturni spomenik, koji privlači posjetioce interesovane za istoriju, arhitekturu i tradiciju Rožaja. Kao dio kulturnog blaga Crne Gore, ona doprinosi razumijevanju i očuvanju lokalne istorije i identiteta.

Inače valja napomenuti da je Zavičajni muzej u Rožajama osnovan je 1991. godine. Aktivnost na izgradnji novog objekta za potrebe Muzeja otpočela je 2001. godine. po uzoru na nekadašnju “Ganića kulu” iz 1798. godine, spomenik tradicionalnog graditeljstva rožajskog kraja. Ovaj muzej je I njegov fond je veoma očuvan, izuzetne i bogate izrade, I po tehnici, i po materijalu. Njime je predstavljen narodni život, kultura stanovanja, odijevanja, umjetnost, zanati rožajskog podneblja, u duhu islamske tradicije. Zavičajni muzej Ganića kula nalazi se na dva minuta hoda od glavnog trga u Rožajama koja služi kao replica glavnoj kuli koja je udaljena na nekih 700 metara od nje. Donji dio kule je utvrđen i napravljen je od kamena, dok je na vrhu kule (na drugom spratu) postavljen drveni dio, čardak, koji je služio za stanovanje. Danas je ova kula pretvorena u etnografski muzej.

U prilogu ovog teksta možete pogledati footgrafije kako Zavičajnog muzeja Ganića kule, kao I samu Ganića kulu u ruševinama kroz stare I nove fotografije u procesu izgradnje i aktulno stanje kada je obnovljena I vraćena u prvobitni autentični izgled.

U svom slikarskom radu – zavičajnog motiva – imao sam dosta lijepih motiva, ali Ganića kula je bila i ostala moja ‘‘slikarska opsesija’’. Kada analiziram šta je to što me privlači taj motiv, mislim da ima toga mnogo, ali su dva primarna – prvo ambijentalnost same kule i drugo vrijeme karakteristične originalnosti izgleda sa čardakom što druge rožajske kule nemaju. Prirodni fenomen dva klika, a iznad njih Ganića krši kao majka koja je zaogrnula svoju djecu da joj neozebu dok oni stoje ponosito na straži iznad kule i budno prate život u kuli, oko kule i prolaznost ljudi i njihovog života. Druga vrijednost je livada i bašta sa voćnjakom sve do bistrog, hladnog i brzog, žuboravog Ibra – jer se voda sa Ibra koristila za piće sve do 1960. godine. Naravno da je mali broj domaćinstava tada imao svoje česme i bunare. (I danas pijemo vodu Ibra ali kroz drugu organizaciju života). Taj prostor zelenila bašte, livade, voćnjaka isticala je još više vitkost Ganića kule, a naročito završni dio kule–čardaka, tako da je čovjek osjećao sebe kao jednim malim dijelom te cjeline koja ga okružuje.

Ljepoti kule je najviše doprineo ‘‘čardak sa ćoškom’’ davši joj vitkost i originalnost. A da bih potvrdio ovo moje mišljenje navešću neke pisane podatke o Rožajama, Ganićima i Ganića kuli. O tome kako su nas drugi vidjeli i kako su vrednovali ono što smo imali, a nijesmo znali, ili nijesmo htjeli da sačuvamo. Jovan Krunić, poznati arhitekta i ambijentolog, zapisao je o Rožajama 1951. godine: ‘‘Rožaje grad muzej u divnom predjelu livada i šuma. Grad kome daju karakter brvnare koje je i posljednji majstor oblikovao – dao svoj pečat: patinu. Grad isto tako jedne svojstvene urbanističke kompozicije; ne jedna prosta cjelina, nego zbir cjelina, djevičanski čist, jedva načet početkom propadanja pojedinačnih kuća ili kvarenja novom izgradnjom. Tu je izgubljena velika vrijednost, čiju štetu u najvećem stepenu snose sami žitelji varoši koji uostalom i snose glavnu krivicu za takav razvoj svoje kasabe.’’ Koliko god da je bio nadležan i plaćen da djeluje Savezni institut za zaštitu nasljeđenih spomenika, i koliko god da je taj Institut bio pravovremeno upozoren od Krunića, sve to nije imalo težinu jedne izravne brige same varoši za svoju vlastitu sudbinu. Zbog takvog odnosa prema baštini danas imamo jednu prazninu više u inventaru objekata svjetske organizacije UNESCO.

Ganića kulu u svom radu ‘‘Varoš Rožaje’’ pominje i dr Milisav Lutovac: ‘‘Poseban je tip Rožajske kuće Ganića kula, za koju se kaže da je građena sedam godina prije Karađorđevog ustanka. Dva boja su od kamena, a treći od debelih i vrlo čvrstih greda. Služila je i kao utvrđenje ispod pećine važnog odbrambenog uporišta.’’ O Ganića kuli pisao je i Pajazit Hasić, inžinjer građevinarstva u Rožajskom zborniku iz 1984. godine. On je veoma detaljno i stručno opisao enterijer i eksterijer Ganića kule i tako sačuvao bitne detalje za njenu eventualnu rekonstrukciju. Dr Safet Nurković takođe u Rožajskom zborniku ali iz 1987. godine zapaža i konstatuje o nebrizi i nehatu prema objektima materijalne kulture pa kaže: ‘‘…ni postojeća prostorno-urbanistička praksa u Rožajama do 20. februara 1987. godine nije imala ni jedan objekat registrovan kao spomenik kulture. Nasuprot velikog bogatstva takvih objekata, potvrđuje opštu nebrigu prema graditeljskoj i kulturnoj baštini u ovom gradu.’’ Na inicijativu tadašnjeg SIZ–a kulture iz Rožaja preduzeta je akcija na zaštiti spomeničkog blaga Rožaja i urađen je predlog za zaštitu Ganića kule. Tako je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture spomenutog 20. februara 1987. godine donio Rješenje o uvođenju spomenika kulture Ganića kule u registar spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore. U Obrazloženju koje potpisuje direktor Čedomir Marković piše: ‘‘Ganića kula je tipičan spomenik tradicionalnog graditeljstva, koji je zadržao osnovni oblik od doba postanka. Kula je locirana na strategijski povoljnom položaju i imala je namjenu stanovanja a i odbrane. Sastoji se od podruma, prizemlja i sprata koji su ozidani od lomljenog kamena, dok je drugi sprat tzv. ‘‘čardak’’ napravljen od drveta. Kula je četvrtaste osnove sa krovom na četiri vode. Zbog svojih pomenutih kvaliteta objekat se uvodi u registar zaštićenih nepokretnih spomenika kulture, a biće revitalizovana u Zavičajni muzej i Arhiv.’’ O Ganića kuli sam zapisao neke podatke od potomaka Ganića. Citiraću ovom prilikom riječi Merime Ganić–Zejnelagić: ‘‘Kula Ganića je pravljena tri godine prije Karađorđa. Pravio ju je carski vezir. U to vrijeme ratovali su sa Klimentama. Vezir je napravio i tunel na Sarandži. Taj tunel se zove Kadrijin čardak. Postoje danas zidine tog čardaka. Ganića kula je pravljena za vojsku a dokaz za to su puškarnice na četvrtom spratu. Nakon vezirovog odlaska za Skadar kulu su otkupili braća Ganići (Selim i Alija). Njihove tadašnje kuće su se nalazile kod Kučanske džamije. Selim Ganić je bio deda Rustema Ganića a Rustem je moj deda (Merimin, prim.autora). Debljina zidova kule je bila 1,2 metra i imala je četiri sprata. U malter za gradnju kule je dodavana so. Zadnji sprat je bio od bukovih brvana. Tu je bio ćošak i puškarnica. Pendžeri na kuli su bili mali, ali udubljenje za prozor je bilo veliko. U tom udubljenju je moglo da se sjedi. Na pendžerima su se nalazile šipke. Pekara je bila na četvrtom spratu i zagrijavala je čitav sprat. Lijepo je izgledala. Na njoj su se nalazili zemljani lončevi, koji su ukrašavali taj dio kuće. Ulazna vrata su bila drvena i zatvarala su se mandalom…’’

Velika je odgovornost onih ljudi koji su bili u službi i na vlasti u tom periodu a dozvolili su propadanje Ganića kule i odizimanje prostora oko Ganića kule – predajući to zemljište za izgradnju privatnih kuća, koje su toliko oduzimale ambijent te kule dok joj ta novogradnja nije oduzela cjelokupni prostor. Nebrigom, namjerno ili nenamjerno onih koji su bili na vlasti srušena je jedna ‘‘ljepotica među rožajskim kulama’’ koja je imala svoju originalnu istoriju, a vlasnike hrabre, mudre i plemenite ljude, koji su znali i umjeli da očuvaju kulu od mnogih napadača, ali nijesu je mogli sačuvati za nas i naše potomke od onih koji nijesu bili naučeni da uvide njenu ljepotu i njen značaj. Što se tiče pojave likvidacije objekata, kako graditeljske tako i kulturne baštine, možemo reći da je do sada bila veoma istaknuta, a odvijala se najprije u likvidaciji pojedinih vrijednih objekata po cijelom gradu. Tako je kula Ademagića porušena davne 1958. godine navodno zbog urbanizacije gradskog jezgra, a Kurtagića kula je srušena 2013. godine. U tom periodu u Rožajama je u potpunosti uništena Stara (Gornja) čaršija te je izgubila ranije značenje. Do danas su porušene brojne kuće, kule, avlije, dućani… U Rožajama danas ima tek još nekoliko kula: Zejnelagića, Hadžialijagića, Kardovića, Lubodera… Umjesto da se kula sačuvala i revitalizovala na drugoj lokaciji je sagrađen je nevješto objekat koji samo može da asocira na Ganića kulu. Ružno je da se imitira i želi narodu podvaliti izgradnjom ‘‘čardaka’’ na ivici platoa školskog dvorišta ‘‘Mustafe Pećanina’’ da je to Ganića kula. Čak ni taj falsifikat ‘‘Ganića kule’’ nije postavljen kako je izgledala kula, jer je ćošak Ganića kule bio okrenut zapadu a na ovom objektu je prema istoku. Tužno je ali istinito.

Mnogo toga lijepog se može napisati o nama Rožajcima i Rožajkama, ali i o našoj nemarnosti, o neznanju da sačuvamo ono što je vrijedno i lijepo kao odraz naše kulture. Svjedoci smo da su u Plavu naši sunarodnici sačuvali Redžepagića kulu i time dokazali da imaju volje i znanja da čuvaju materijalnu kulturu svoga grada, što se za nas u Rožajama ne može reći te nažalost, propadaju i posljednji ostaci, fosili srednjovjekovnog stana kule. A Ganića kula umjesto da je pretvorena u živi muzej, napuštena je i odbrojava posljednje godine, a možda i mjesece svog trajanja. A Ganića kula – koje više nema, ostala je na fotografijama i slikama zavičajnih slikara. Doduše zubu vremena odolijevaju još njene zidine, te se nadam da će neko iz generacija mlađih Rožajaca i Rožajki uvidjeti njen značaj i revitalizovati kulu kao vidikovac a ostale prostorije iskoriste za zavičajni muzej i arhiv. Ljudski je nadati se u bolje sjutra.

Stare kuće Rožaja, kao i u mnogim djelovima Crne Gore, predstavljaju ključni element kulturnog identiteta ovog kraja. Tradicionalna arhitektura Rožaja nosi sa sobom bogatstvo kulturnog nasljeđa, i ovi objekti su od posebne važnosti za razumijevanje lokalne istorije, običaja i života u prošlim vremenima.

Stare kuće u Rožajama često su građene u tradicionalnom balkanskom stilu, koristeći lokalne materijale poput kamena, drva i cigle. Ove kuće su bile funkcionalne, a u isto vrijeme odražavale su neraskidivu povezanost sa prirodom i okolinom. Građene su u skladu sa potrebama porodica koje su u njima živjele, sa posebnim naglaskom na očuvanje topline tokom zime, s obzirom na planinsku klimu.

Jedan od karakterističnih elemenata starih kuća u Rožajama su drvene verande, koje su bile prostori za odmor i okupljanje. Takođe, kuće su često imale prostrana ognjišta, koja su bila centralna tačka svakodnevnog života, a u mnogim slučajevima čak i simbolički centar kućnog života i odgoja.

Stare kuće I kule u Rožajama odražavaju specifičnu životnu filozofiju i vrijednosti tog kraja, poput porodične povezanosti, zajedništva i poštovanja tradicije. Unutrašnjost kuća bila je jednostavna, ali sa puno pažnje posvećene funkcionalnosti i udobnosti. Zajednička je bila praksa da se kuće ne grade samo kao stambeni prostori, već i kao mjesta koja odražavaju socijalnu i porodičnu hijerarhiju. Svaka prostorija u kući imala je svoju funkciju i simboliku.

Stare kuće takođe govore o specifičnom načinu života, poljoprivredi, stočarstvu i zanatima koji su dominirali u ovom mjestu. Mnoge od tih kuća su kroz godine postale simbol stabilnosti i opstanaka porodica i zajednica koje su u njima živjeli, koje se nažalost danas urušavaju I polako nestaju.

Danas ove stare kuće Rožaja postaju sve važniji dio kulturnog turizma i inicijativa za očuvanje kulturnog nasljeđa. Iako mnoge od tih kuća možda nisu u najboljem stanju zbog godine izgradnje i promjena u društvenim i ekonomskim uslovima, nastoji se da se očuvaju kao kulturni spomenici. Njihovo očuvanje predstavlja važnu misiju za lokalne vlasti, ali i za sve one koji žele da sačuvaju bogatstvo tradicije i istorije.

Za opštinu Rožaje ovu zajednicu, stare kuće nisu samo objekti one su središta sjećanja, identiteta i povezanosti sa prošlim generacijama. Mnoge porodice u Rožajama imaju jake emocionalne i porodične veze sa starim kućama koje su dio njihovih korjena. U krajnjoj liniji, stare kuće Rožaja nisu samo fizičke strukture, već čuvaju bogatstvo kulture, tradicije i vrijednosti koje se prenose s generacije na generaciju. One su odraz otpornosti i prilagodljivosti ljudi ovog kraja, kao i njihovog trajnog poštovanja prema svom nasljeđu.

Kao što je već spomenuto, stari objekti u Rožajama često su građeni od lokalnih materijala, što ih čini još specifičnijim i povezanim sa ovim mjestom. Kamen je bio osnovni građevinski materijal za temelje i zidove, dok je drvo korišćeno za krovove i unutrašnje elemente, kao što su vrata, prozori i namještaj. Tehnike zidanja, ugradnje drvenih elemenata i krovišta bile su prilagođene specifičnostima klime, naročito oštrim zimama koje su karakteristične za Rožaje.

Ovaj način gradnje bio je usklađen sa potrebama domaćinstava i specifičnostima okoline. Stare kuće bile su prilagođene da pruže zaštitu od hladnoće, a istovremeno su omogućavale dobar protok vazduha tokom toplih ljetnjih mjeseci.

U posljednjim decenijama, stare kuće i kulturno nasljeđe Rožaja postaju sve važniji aspekt turizma. Posjetioci koji dolaze u Rožaje ne traže samo prirodne ljepote, već i dublje razumijevanje tradicije, istorije i svakodnevnog života ljudi tog kraja. Stare kuće često postajusastavni dio turističkih tura, muzeja na otvorenom ili etno sela, koja prikazuju život kakav je bio pre nekoliko vekova. Ovaj oblik turizma može doprineti održivom razvoju, pružajući ekonomske koristi lokalnim zajednicama i istovremeno očuvajući kulturne vrednosti.

Ove kuće, kao središta života, mogu postati inspiracija za buduće generacije, podsjećajući ih na važnost očuvanja tradicije i poštovanja svog nasljeđa.

Pored običnih seoskih kuća, na selu su tek po negdje, a u gradovima češće građene i kule koje su pravljene od kamena. Kule su imale samo bogate porodice. Imale su više prostorija koje su bile opremljene minderima. Zidovi ovih kula su obično bili debljine do jedan metar i one su takođe, pored stanovanja imale ulogu porodičnog utvrđenja i zaštite od eventualnih napada pljačkaša.

Zbog odbrane i bezbjednosti, kule su bile visoke, obično zidane sa prizemljem i dva sprata, a na sve strane kule su postojale puškarnice. Kule su pokrivane piramidom drvenog krova od šindre.

Beogradski arhitekta Jovan Krunić, nakon istraživanja u plavsko-gusinjskom kraju sredinom 20. vijeka, pisao je Saveznom zavodu za zaštitu spomenika kulture da se divni ambijent kuća brvnara i kula u oblasti Plavskog jezera zaštiti kao jedna kompleksna cjelina u kojoj se, srećno, susrijeću ljepota prirode – voda, planina, šume – i divna arhitektura brvnara u kojoj dominiraju čudne, u drvu izrezbarene džamije sa drvenim minaretima.

U Rožajama postoji još nekoliko kula, a sve su osim Hadžialijagića kule u lošem stanju. Ambijent Ćerimagine kule je trajno uništen krčmljenjem zemljišta oko kule za izgradnju stambenih objekata, te je time propuštena prilika za pretvaranje kule sa okolnim zemljištem u muzejski kompleks na izvanrednoj lokaciji na vidikovcu sa pogledom na Kučansku mahalu.

Najpoznatija rožajska kula, Ganića kula je najvjerovatnije sagrađena krajem 18. vijeka, znatno je oštećena od zemljotresa tako da je bila decenijama bez krova, oronula i izložena vremenskim nepogodama, prostor oko kule je uzurpiran. Tadašnja lokalna vlast je smatrala da više nema uslova za njeno renoviranje, te je odlučeno da se početkom posljednje decenije 20. vijeka po projektu stare Ganića kule izgradi kopija na drugoj lokaciji. Umjesto da je tadašnja lokalna vlast otkupila Kurtagića kulu sa velikom avlijom i adaptirala je u gradski muzej prišlo se izgradnji objekta koji tek samo podsjeća na Ganića kulu i nema historijsku vrijednost i naravno da nije mogao zamijeniti staru Ganića kulu koju su slikari uporno sliakali kako bi je otrgli od zaborava. Ganića kula se nalazi i rožajskom grbu kao podsjećanje na nekadašnju tradiciju i kulturu Bošnjaka Rožaja. Konačno je sredinom 2019. godine Ministarstvo kulture Crne Gore započelo finansiranje obnove Ganića kule – tačno 40 godina poslije zemljotresa, što bi se reklo: bolje ikad nego nikad.

Propadaju i posljednje kule u Rožajama: Zejnelagića, Ćerimagina, Kardovića, Agića, Hadžića u Balotićima, Čolovića u Biševu i druge kule. Iako je posljednji trenutak da se zaštiti nekoliko preostalih kuća i kula, po tom pitanju se ne preduzima ništa iako bi lokalne vlasti trebale zajedno sa ministarstvima kulture i održivog razvoja i turizma da pokrenu inicijativu za izradu sveobuhvatnog projekta zaštite i obnove najljepših starih kuća i kula u Rožajama, Plavu, Gusinju i drugim gradovima Crne Gore.

Tekst “Islamsko kulturno nasljeđe: Kule” preuzet sa web portala: www.avlija.me